SAVJETI ZA LIJEČNIKE

Razgovarati s pacijentom o stanju inkontinencije ponekad je vrlo teško jer pacijent smatra kako se radi o sramotnoj pojavi koju je bolje zadržati za sebe. Ako pacijent nema dovoljno povjerenja u svog liječnika, onda time veže svom liječniku ruke i ne dopušta mu da ga liječi na odgovarajući način.

Iako liječnici imaju prepunu čekaonicu pacijenata, a premalo vremena, spremni su odvojiti za svakog pacijenta dovoljno vremena i strpljenja. Osim svog vremena, svaki liječnik treba prema svom pacijentu pristupiti s pitanjima i postupcima kojima će pridobiti njegovo povjerenje i navesti ga da bez ustručavanja priča o neugodnom stanju i iskustvima.

Donosimo najsigurnije korake pomoću kojih se lakše i sigurnije kreće prema tretiranju problema s inkontinencijom.

Nije dobro pacijenta izravno pitati, «Patite li od inkontinencije?», već je dobro pristupiti postavljanjem pitanja poput, «Događa li vam se da ne možete zadržati mokraću, gubite li mokraću, koliko često noću mokrite, jedete li ili pijete nešto za što smatrate da vam šteti?..» Takva i druga slična pitanja će lakše probiti led i olakšati pacijentu da iskreno govori o svojim problemima.

Osim toga, rečenice poput nemojte se sramiti, ili pak, nemate se čega sramiti u većini slučajeva izaziva upravo sram. Pacijentu je potrebno postepeno i kroz edukaciju o postojećem stanju objasniti kako se uistinu nema čega sramiti.

Liječnik najprije mora prepoznati problem. Kako je pacijentima gotovo uvijek teško pričati o inkontinenciji, liječnik mora pronaći pravi pristup i poduzeti odgovarajuće korake.

Mora se upoznati s poviješću bolesti pacijenta, odnosno, mora otkriti je li pacijent imao značajnijih medicinskih promjena u razdoblju 30 do 90 dana prije pojave prvih znakova inkontinencije. Zatim, mora uvidjeti pokazuje li pacijent jasne znakove inkontinencije.

Nakon što je liječnik uvidio problem, mora otkriti što sve utječe na pojavu inkontinencije.

Važno je otkriti faktore koji utječu na pacijentovo stanje inkontinencije. Osim faktora, važno je na vrijeme prepoznati rizične faktore koji mogu pridonijeti razvoju inkontinencije.

Nakon toga se pristupa liječničkom pregledu i obradi.

Liječnik piše nalaz, mišljenje i opisuje sva saznanja o stanju pacijenta kako bi ostalim potencijalnim liječnicima, medicinskim sestrama i specijalistima olakšao liječenje, a samim time kako bi pacijentu olakšao shvaćanje problema.

Nakon što je prepoznao problem, faktore i rizike koji utječu na stanje pacijenta te nakon što je postavio dijagnozu, liječnik kreće u borbu s inkontinencijom i određuje način liječenja.

Važno je jasno odrediti koja vrsta terapije najbolje odgovara pacijentu. Svaki pacijent ima svoj karakter i osobnost i zahtjeva individualna pristup, a poznavanje problema je najsigurniji korak prema određivanju terapije i planu zbrinjavanja inkontinencije.

Liječnik svakog pacijenta mora upoznati sa stanjem na što jednostavniji način. Osim toga, mora ga uputiti kako se pravilno brinuti o osobnoj higijeni i kako na pravilan način koristiti preparate i pomagala kod inkontinencije.

Liječnik, pacijenta koji je aktivan i fizički sposoban mora upoznati s vježbama i aktivnostima koje pomažu kod ublažavanja simptoma, a pacijentima koji su nepokretni mora osigurati pomoć, odnosno medicinskog djelatnika koji će voditi brigu o pacijentu na dnevnoj bazi.

No, liječnik u tretiranju inkontinencije ne staje nakon postavljanja dijagnoze i nakon što odredi terapiju već kontinuirano s pacijentom mora pričati o inkontinenciji, pratiti stanje, intenzitet, simptome, brinuti o fizičkom i psihičkom stanju pacijenta te mu tako olakšati borbu s inkontinencijom.